PRGIN Winery, Primošten

Facebook
Twitter
LinkedIn
U staroj školi – nove generacije…
Godinama sam, ljetujući u Zečevu kod Rogoznice, i vozeći se magistralom gledala u vinograde kod Marine Kremik i čudila se ljepoti tih primoštenih vinograda u kamenu koji doista nalikuju “kamenoj čipki”. Kad sam bila manja nisam znala da je taj položaj naziva Bucavac, no tada nisam ni pila vino, samo sam upijala mamine i tatine riječi oduševljenja kada bi kušali Babić, naravno od provjerenog izvora. Da li doista ta slika krasi jednu od prostorija ili hodnika Ujedinjenih naroda i da li je kandidat za UNESCO zaštitu za moju je priču posve nebitno jer te činjenice ne čine ove vinograde time niti bolje niti čudesnije. Trebamo mi, slučajni prolaznici, biti sretni što možemo nesmetano uživati u pogledima i trebali bi se duboko nakloniti onima koji obrađuju te vinograde. Nema tu strojeva, već samo vrijedne težačke ruke. Zamišljala sam onako bake i djedove naborane kože na rukama u tamnome kako pognuti obrađuju loze, no nisam baš, iskreno govoreći, zamišljala da to radi naočit Zagrepčanin, prof. povijesti. Niđe veze, rekli bi.😉 A kad ono, itekako ima veze. Kolega Bojan s posla predložio mi je posjet PRGIN Winery i unatoč “ugodnih 35 u ladu” subotnje jutro, prije orada s gradela proveli smo u staroj područnoj školi na adresi Biline 2, iznad Općina Primošten . Divan ambijent stare kamene škole u kojoj će u “profesorskom stanu” za par dana niknut divno uređena kušaonica pod vodstvom Domagoja Horvata, primoštenskog zeta, profesora povijesti, oženjenog za Ivanu Prgin, koja će, nadam se, uskoro prostor osvježavati zvucima jazza dok će njihovi sinovi veselo trčkarati dvorištem.
Iako u staroj područnoj školi nažalost nema učenika, ne treba nas ta činjenica toliko žalostiti ako znamo da je tamo profesor povijesti koji će generacije učiti neke druge lekcije, možda neke o vinu. Zanimljiva mi je ta simbolika i oduševila me revitalizacija zgrade i doista potvrđuje ono da ne može Domagoj bez škole. 😁
Uz pršut i sir kušali smo Debit, kao jedino bijelo vino, karakteristično i autohtono no osvojilo nas je iduće, Opolo. Hladan, osvježavajući, poseban, light, rose od babića. Čudesno, baš kao što osvježava pjenušac u Jaski tako nas je sad na vrućem kamenu, u hladovini i na povjetarcu kojem smo bili zahvalni oduševio Opolo. Pritom smo slušali domaćina koji nam je objašnjavao simbolične etikete na kojoj je iscrtan Pivac, svojevrstan nadimak Prgina, uprizoren u lozi i korijenju što opet simbolizira ukorijenjenost obitelji u ove krajeve. Babić, sljedeće vino, lijepo je, pitko crno vino kojem smo gotovo ispjevali odu jer je nevjerojatan osjećaj piti nešto a imajući u glavi sliku vinograda od kuda je došao. Gotovo kao da je lijek pa dolazi u malim količinama. Finale su naravno gutljaji Babića u podrumu, onog koji još nije na tržištu i koje ce biti top ali za to valja čekati još koju godinu… A to kada izađe… To će biti bomba od vina, kako je komentirao Alen. Moji su ispijajući isto komentirali samo da je to je onaj okus Babića koji smo nekad pili… I nismo ga prestali hvaliti, potajno se nadajući da ćemo biti pozvani kao gosti na promociji tog vina jednog dana. Jer tih par tisuća butelja koje se planira zaslužuje vrhunsku promociju, i pripremu vinskog svijeta za taj dan… Babić je to koji dolazi s položaja Bucavac, onog s početka price. Fascinantno…. Drugi položaji su na nekom brdu kojeg smo snimili zahvaljujući dosta dobroj kameri s mobitela i mogućnosti približavanja. Nevjerojatno, jednom riječju. Dojmio nas je taj ambijent stare škole u kojoj sada radi nova generacija stvarajući nova djela za nove generacije. 🥂