Kad mu je život dao limun, on je napravio limunadu. To je prvo što smo pomislili kada smo poslušali dio životne priče Miroslava Palinkaša, vlasnika Vinska kuća Pavlomir iz Novog Vinodolskog.
Taj “život” je zapravo ratno stanje 90-tih u Vukovaru, limun je prisilan prognanički život u Bribiru (Vinodol), a limunada je vino.
Tog teškog početka vinar i gospodin Miroslav dotaknuo se samo onoliko koliko je dovoljno da se predstavi od kuda je, kako je uspio podići velebno imanje i da nam odgovori na naše uzdahe i riječi hvale za vinariju i okoliš. Ne možeš ne uzdahnuti sjedeći na terasi ispred vinarije, tijekom sunčanog dana, i svugdje oko sebe gledati vinograde. Tih 40 tak ha koliko ih posjeduje vinar su kao živa ograda oko vinarije, a ona sama za sebe sa svojom lijepom terasom je kao ptić u gnijezdu. Ako nisam uspjela dovoljno dobro dočarati atmosferu i izniman položaj najbolje je da posjetite tu vinariju i kušate veličanstvene perle i mirna vina. Gospodin Miroslav je svoj život u Vukovaru, zanimanje i članove obitelji predstavio dok smo kušali iznimno dobar San Marino, pjenušavo suho vino od žlahtine, proizveden tradicionalnom metodom, a kad smo se upustili u daljnji tijek Miroslavovog života i kako je uz pomoć lokalne zajednice došao do zemlje, tada zapuštene, kušali smo pjenušac 1288, već puno ozbiljniji od chardonnaya, pinota bijelog i žlahtine. Ta godina Vinodolskog zakonika baš se lijepo uklopila u priču kako je osnažen kolegama vlastito proučavanje povijesti kraja i saznanja da Vinodol ima veze s vinom te da je tu nekad bilo par stotina hektara vinogarada pretvorio u vlastite vinograde, zasadivši baš ono što će taj kraj ponovno učiniti vinskim-žlahtinu. Nije mu uvijek bilo lako, i nije vinograd bio jedini i prvi biznis ali zasigurno je posljednji. Neće se više upuštati u žito ili aute, ali će se sigurno do kraja života baviti vinom. Čovjek je to koji ne zaboravlja spomenuti sve one koji su mu pomogli u naumu, koji mu danas pomažu, koji su odgovorni jednako il nekad više od njega što je kvaliteta vina na iznimno visokoj ljestvici, što je okoliš vinarije sa ljuljačkom u sredini tako predivan, što je kušaonica ugodno mjesto za pojedince i veće grupe, što je Pavlomir danas prepoznatljiv i jedinstven brand.
Nekad je lovio šarane na Dunavu, danas lovi ribe u Jadranu, nekad u Vupiku, danas u vlastitoj proizvodnji vina, no kako god ima blaženi osmijeh na licu, smiren je i čini nam se da usprkos obvezama i zaduženjima uživa i da si je napravio sve kako bi i mirovinu dočekao baš ovdje, s čašom pjenušca i čašom žlahtine koja je moj osobni favorit i čašom cabernet sauvignona koji je Alenov izbor inače a pogotovo ovaj koji se tako lijepo razvio u Miroslavovim vinogradima.
Ne zaboravite pri posjeti kušati Grasecco, pjenušac od graševine i Graševinu jer ipak je on čovjek Vukovara i Šarengrada bio prije no je postao čovjek Vinodola. To jednostavno traži još….
Ističemo da nam je posebno drago bilo taj dan potegnuti iz Zagreba do Novog i upoznati ovog velikana vinske scene u svojoj veličini i skromnosti, vidjeti ga u ambijentu vlastitog podruma gdje cigla u kombinaciji sa bačvama daje jedan izniman štih. Tog dana sve je navijalo za nas i naš posjet, od sunca i neba pa i do toga da se ispred nas stvorio kombi vinarije Pavlomir (za ime sam bila uvjerena da je spoj Palinkaš i Miroslav u nekoj izvedenici, ali nije, sada me samo asocira na mir i spokoj)
Ako i vi vidite takav kombi, učinite kao i mi. Gas gas i za njim… Vodi vas u gnijezdo, u srce, u divnu vinsku priču. 
