Jednako kao kad se vozim vlakom na posao i gledajući u stanove i kuće pitam se tko živi u njima, kakav život vode, tako i kad se vozimo na Plešivicu pitam se tko obrađuje pojedinu parcelu, živi li itko u nekoj kući koju gledam, zašto se neka prodaje, tko obrađuje ovaj vinograd? I baš uvijek sam se pitala kome pripada najljepša padina na Plešivici, tko je vlasnik tog vinograda, da li će ikada vlasnik saznati koliko zaljubljeno gledam u taj vinograd? I baš nedavno kad smo planirali sljedeći posjet Plešivici odabrali smo upoznati Lanu Alujević i kušati Alujević Vina Nevjerojatno kako sam baš nju odmah povezala s tom najljepšom padinom i vinogradom iako se uopće ne sjećam da mi je netko rekao tu informaciju. Nismo bili potpuno sigurno da ćemo to subotnje popodne doista provesti baš na tom imanju ali nekako je naš auto baš znao da idemo tamo. I da… Upoznali smo Lanu, vlasnicu te padine, tog divnog vinograda koja nas je svojim najširim osmjehom na svijetu tako srdačno dočekala zajedno sa zaručnikom Edom, jednako širokog osmijeha da smo već u prvoj minuti znali kako smo odabrali odlično mjesto za provesti subotnje popodne. Jesen na Plešivici, sunce nas još grije, a boje lišća na lozama su neopisivo lijepe. I prije no što je Lana krenula pričati svoju priču osjećali smo da je vrijedna i zaljubljena u vinograd i vino jer onakav vinograd i položaj padine zaslužuje samo takvog gospodara, vrijednog i zaljubljenog. Doduše nismo znali da ona nema nikakve “vinske gene”, već da je ušla u ovo ne baš najklasičnijim načinom… Tražila je oglasom kupnju vinograda. I onda ga je kupila. Nije ju spriječila niti neadekvatna hižica za preradu vina već ju je uredila i preuredila po svom guštu. Sada ima i gdje napraviti vino i ima gdje prespavati. Čudo je što sve snaga volje može učiniti u kratkom periodu. Njezin brzi napredak na vinskoj sceni otvorio joj je neke mogućnosti za nevjerojatno pozicioniranje vina, no iako je planove spriječila korona, ništa Lanu nije spriječilo da ide dalje. No iako nekad ne ide glatko, u nekim drugim stvarima ide joj glatko, kao na primjer stvaranje loga i prekrasne etikete koja je pravilnim izborom dizajnera bila gotova u tren oka ili pak suradnja sa vinskim mentorom Kreišimirom Ivančićem, od kojeg upija potrebna znanja za stvaranje vina.
U svemu tome vidjeli smo sebe pa je razgovor išao vrlo lako. Mnogo tema smo prošli, od toga jel nas dobro služi naš Peugeot i kako je to putovati s djecom, do toga da su se Lana i Edo zaručili u Parizu, a mi u Londonu, da Alen poznaje Edinog oca iz neke druge priče, da i oni kao i mi imaju svoje profesije od kojih žive a da je vino hobi, do toga da je kupnjom vinograda ušla u, po mnogima, ludu investiciju dok smo mi na našoj zemlji jednako ludo investirali u sadnju vinograda. No, ona kao vinski hobist doista zaslužuje jednaki tretman kao i neki vinski profesionalac (mislim na one koji u potpunosti žive od toga). Da vi koji čitate ovo ne pomislite da smo ostali žedni, krenut ću na vina. Ono što je Lana zatekla u vinogradu i skoro isčupala je silvanac. Dala mu je ogromnu priliku, kao nekoj teenagerskoj ljubavnoj priči i biva zaljubljena u njega svakim danom sve više. Mene nije trebala posebno uvjeravati u vino jer ih volim svježa, s dostatnim uravnoteženim kiselinama i mineralnošću koja onako lagano gricka nepce. Alen je odlučio dati mu šansu s buteljama koje smo kupili za doma, no jednako tako očekuje od Lane da da priliku kada će biti naš gost, našem budućem divljaku, starohrvatskoj belini koju planiramo zasaditi iduće godine. A kada je u čašu natočen chardonnay sur lie stvari su ipak postale jasne. Alen se smiješio svakim gutljajem, uživajući u njegovu okusu i aftertasteu, finom kremoznom, dok je i Lana promijenila gard pričajući o nastanku i životu ovog vina. Taj dan smo spoznali koliko nas stvari povezuje, koliko ima sličnosti u našim životima i planovima, da smo si nekako na kraju stisnuvši ruku poželjeli međusobno SRETNO i obećanje VIDIMO SE OPET, VRLO BRZO!
