Svima vam je sigurno poznat onaj osjećaj iz školskih dana da bi sto puta radije učili nešto drugo i vječna pitanja: što će meni ovo u životu? (nekome logaritmi, xyz jednadžbe s tri nepoznanice, nekome tehnički, nekome kemija). Suprug i ja, svako u svom okruženju, sanjali bi školu za bolji, ispunjeniji život i bez obzira što smo oboje završili težak fakultet, položili pravosudni ispit i puno učili, zamišljali bi kako je biti u “The školi” gdje bi sam birao kolegije, duljinu trajanja nastave, kakva bi to dobra bila škola kad bi i ravnatelj bio dobar, razrednica onako kao prava domaćica, profesori puni entuzijazma sa željom da ti pokažu, da te nauče, a ti sa osmijehom upijaš znanje. Svjesni smo da takvo što predstavlja ideal, ali nije da istom nismo bili blizu. Bili smo… Tog maglovitog subotnjeg popodneva… Na Zelinskoj vinskoj cesti, u Nespešu u Litterarii Winery . Izlet smo isplanirali u suradnji sa “ravnateljem” usput vlasnikom, Goranom Hanžekom, no kako isti zbog ozljede nije mogao biti s nama, dočekala nas je supruga Irena, poput “dobre razrednice, krasne domaćice” koja je stasom već na ulazu dala naslutiti o kakvom je sjajnom dizajn projektu riječ. Uz nju stajao je “dobri profesor” Marin Rimac, ovdje direktor prodaje, u našim glavama onaj dobri profesor iz zemljopisa, kojeg je Alen obožavao ili psihologije, koja je mene svojedobno fascinirala. Stajali su njih dvoje s osmjehom na pragu kurije Nespeš, koja datira iz 1794. godine pa i sama ta brojka već poziva na određen naklon. Štoviše, u samoj kuriji, odnosno u podrumskom dijelu vazda se proizvodilo vino, a sama kurija je u prošlom stoljeću i bila škola. Tako da sam naziv litterarrii doista odražava dio uloge/namjene iz prošlosti. Nalazili smo se tako na pragu povijesti i budućnosti, u pitomom zelinskom kraju, na južnim padinama Medvednice, negdje na cca 190 do 220 m nadmorske visine, okruženi vinogradima. Ta posebnost da je vinarija blizu vinograda san je svakog vinara jer je berba manje zahtjevna.
Nažalost magla nas je spriječila uživati u čaši silvanca u vinogradu, ali opet imamo razlog za doći opet. Naša “dobra razrednica” gospođa Irena pokazala nam je stilski uređenu unutrašnjost, prekrasan kamin i prostor dnevnog boravka oko njega, tik uz veliku kuhinju, gdje je Andrej čitao slikovnicu, uz njenu pomoć. Na istom je katu blagavaona koja se lako pretvori u dvoranu za cca 30 tak ljudi za jedan sjajan team building. Zamislite samo da vas i vaše kolege šef pozove na degustaciju vina, večeru ili ručak u takav jedan prostor, gdje sjedite za velikim drvenim stolom, iznad vas predivni lusteri, na stolu velebni svjećnjaci, iće i piće, baš po vašoj mjeri. Lijepi san, priznajem ali i lako ostvariv. Jednoga dana moći će ljudi i prespavati jer ovi ljudi imaju puno ideja kako s pomoću vina imati vinski turizam. Toliko me se dojmio prostor da sam mu odala počast s ovoliko puno teksta, a još nismo do vina došli. Ono što Goran Hanžek, radeći za Badel, nije uspio ostvariti sa Kurijom Nespeš ostvario je sada i dalje to ostvaruje sa sjajnim, malim timom složnih ljudi i tako ovom kraju daje poseban pečat. Osvježili smo se silvancem, potom sauvignonom i chardonnayem, iz svježe linije vina. Bogate voćne arome, manji alkoholi taman su odgovarali u dobrodošlici. Baš te sorte nalaze se u vinogradima okolo, o kojima svakodnevno brinu vinogradari i enolozi. Kušanje iz bačve također nismo preskočili, a isto smo obavili u krasnom podrumskom dijelu kurije gdje smo Marina iscijedili pitanjima, jer sve nas, kao buduće vinare hobiste, zanima. Lako je sa ljudima s kojima dijeliš iste interese brzo se razumjeti i pričati satima….
Potpuno sam sigurna da će vas oduševiti ova linija vina i etikete su posebne. Poput školske teke… Nakon zalogajčića nastavili smo u ritmu preminum vina, emeritus linije pa smo tako uživali u Chardonnayu i Pinot noiru, u biranim bobicama, odležavanih vina u hrastovim bačvama, dovoljno dugo da se dobije touch, a dovoljno kratko da drvo ne preuzme profesuru. Spomenimo i Magnum opus, signature vino, to je pak od vinarije biran ideal bobica, napravljen u onoj godini kada procijene da je za njega vrijeme. Obzirom na to da se Magnum opus može jedino kušati u vinariji odnosno kupiti predstavlja još jedan razlog za doći tamo. Da je sada jesen 2023. onda bi kušali i pjenušac prigodnog naziva Gaudeamus koji se još razvija u bocama. Nema teme koju s Marinom nismo prošli, a još smo barem toliko mogli. Ova vinarija je ambijentom i vinima vrijedna biti na Vašoj bucket listi jer zadovoljava arhitekte, umjetnike (koje će oduševiti freske u još neuređenom gornjem katu), vinare, vinske entuzijaste, zaljubljenike u prirodu, stiliste, ili jednostavno kao nas, malu obitelj sa dva sina i jednim psom. I da… Da ne zaboravim… Prva riječ koja mi pada na pamet kad spomenem Zelinu i Zelinsku vinsku cestu jest – pitomo…. Pitom, gostoljubiv kraj. I zato smo često baš ovdje i obiteljske smo trenutke obilježili nedaleko u Vinariji Kos Jurišić, o kojima smo pisali. Zašto mislimo da je ovo kraj pun potencijala?? Zbog njih, ljudi. Dok su oni tu, bit će i vina i vinske ceste. Marin je onako u razgovoru ovlaš spomenuo da je jednu grupu ljudi koji su mu bili na degustaciji poslao k vinaru par metara niže na pjenušac, jer ga oni nemaju i zašto da ne probaju kad su već u tom kraju. Riječ je bila o vinariji Kos, kod kojeg smo bili vikend iza i o kojem ćemo pisati za nekoliko dana. E baš zbog toga jer jedan cijeni drugoga, jedan svog gosta šalje drugome, jedan drugome drži ljestve i daje mu vjetar u leđa je ono zašto mislim da imaju svijetlu budućnost. Zapravo, već su u toj budućnosti.
A nama je baš drago biti dio te vinske budućnosti…
