Što bi želio biti kad odrastaš? Pitanje je koje su nam pretežno postavljali u osnovnoj školi i onda bi onako trendovski odgovarali-policajac, doktorica, učiteljica, vatrogasac….. Doista se ne sjećam da bi netko izjavio-pastir. No, na pitanje što bi radio da ovo ne radiš? E… Tu sam toliko puta čula od ljudi u stanju pregorijevanja riječi poput…. Dođe mi da pustim sve i odem čuvati ovce…. Odavno smatram da odabrano zanimanje nije ono što nas definira niti smije biti naše ograničenje. Mogućnosti su tu, a na nama je da progledamo, uočimo ih i iskoristimo. Mogućnost drugačijeg života, van vreve Ljubljane i pravničkog posla i nekretninskih fondova ostvario je Aleš Winkler, vlasnik Kumparička stancije. Zanimljiv projekt u Cokunima, proteže se na 250 ha, a obuhvaća 7 radnika i Aleša, njegovu obitelj, 250 koza sa tretmanom kraljica, velike bijele čupave pse čuvare, svijetlog i tamnijeg konja, mačka i bezbroj drugih manjih životinja. Simbioza je to leptira, pčela, lastavica, raznih aromatičnih biljaka, začinskih i trave koja nikad nije ista stoga nemojte očekivati identične sireve. Koze u svojoj slobodi na ispaši same biraju što pasu, kad pasu pa i onda mlijeko, jogurt, sirutka i ti sirevi (friški, skuta, polutvrdi i tvrdi) imaju svoj smjer, ali daleko su od identičnosti. Nemaju ni nazive, tim više očaravaju svaki u svojoj unikatnosti. Zahvaljujući ljubaznim domaćinima mogli smo doživjeti ono što oni žive svaki dan. Hlad pod dudom, smiraj, dva bokala vina, bokal vode, razne vrste sira i divan karamel, koji je Alena oborio s nogu sparivsi ga sjajno sa polutvrdim odležanim sirom i finim merlotom….Aleš je Andreja zabavljao obliskom malih kozlića, pokazavši mu imanje a nas je oduševio čitav prostor pa tako i same sirane….imanje bez domaćina ne bi bilo tako filmski kao što je bilo, ne bi mogli upiti sve što se ima za upiti niti bi mogli osjetiti kako njemu vrijeme drugačije teče i koliko je sretan sa svojim odabirom života, hrabrim, ludim, tko će mu suditi….i nije da je ovdje vrijeme sporije, a život u gradu nužno užurban, i ovdje ima posla preko glave, radi se svaki dan ali je drugačije. Živi se život, nisi rob radnog vremena, kašnjenja vlaka, prometne gužve zbog uspavanih vozača, nepotrebnih strka i vika oko sastanaka, il eventualnih poslovnih grešaka…. Aleš nema problem sa radnom snagom, svatko želi doći ali svatko želi i ostati. Šteta je propustiti ovu priču ako ste na istočnoj strani Istarske obale, još uvijek divljoj i ne toliko dotaknutoj ljudskim rukama i dizalicama s gradilišta. Posebno ako ste siroljubac kao ja. Jedva čekam spojiti kupljene sireve sa vinom iz našeg podruma..
