Nerijetko neku destinaciju namjerno ostavite neposjećenu kako bi se vratili i posvetili joj dužnu pažnju. Tako je i kod nas nerijetko bio slučaj da su produženi vikendi u Istri bili ispunjeni aktivnostima da jednom mjestu nikako nismo mogli posvetiti dužnu pažnju. Ne jednom, već više puta nam se to dogodilo baš sa Vina Deklić iz Vižinada tako da smo naš konačni posjet vinariji u svibnju dočekali s takvim oduševljenjem imajući osjećaj kao kad neki trkač napokon istrči svoj zacrtani polumaraton. Ono što je još podiglo adrenalin i pojačalo osjećaj je to što smo posjetili vinariju u petak, nakon radnog dana, a dočekala nas je najmlađa uzdanica familije Lucija, sa čašom pjenušca zahvalivši nam na dolasku, što riječima, što mjehurićima pjenušca Grazia. U tom trenutku kroz pola gutljaja mislila sam da sam popila najbolji pjenušac ikad. Savršeno rashlađen, perle malvazije dražile su mi nosnice a svježina je ispunjavala čašu. Tim više što nisam smjela popiti više od gutljaja cijenila sam to zlato u čaši, i doista kad smo u kućnoj atmosferi ponovno otvorili pjenušac koji smo kupili doista je… vrijedan zastati na tren i zahvaliti se na trenutku i osjećaju. Kušanje vina je vodila Lucija, nenametljivo pričajući o svojoj familiji koja je svu svoju strast usmjerila u proizvodnju vina, počevši od pradjeda, vrijednog djeda i oca pa sve do njih, unučadi i djece koja podižu kriterije i pozicioniraju vina u visine, kombinirajući znanje naučeno kroz obiteljski rad sa znanjem stečenim u školama.
Sumnjam da je lako biti Deklić mlađi. Toliko toga moraš održati istim, a opet moraš dati dio sebe i stvarati novitete, pod budnim okom starijeg člana obitelji (slikovito rečeno, stariji član obitelji je ona crtica kao loza ispred na etiketi koja ima 4 takve crtice/loze). U predivno uređenoj kušaonici nastavili smo kušajući malvaziju koja me vratila u prekrasne roza trenutke PINK DAY u Zagrebu kada sam tražeći kratki intermezzo između rose vina samo škicala čuva li netko guc bijeloga vina za podijeliti… I netko je čuvao… I danas mi je u živom sjećanju tata Deklić kako ispod pulta vadi butelju i toči mi malvaziju. Nema se tu što posebno reći osim da je divna, svježa, u potpunosti ocrtava terroir Vižinade, mineralnost tla i brojnost sunčanih dana. Uživali smo toga dana i u roseu, no naši kumovi su posebno bili oduševljeni s onim što je slijedilo, Ana s muškatom, a Zvone s cabernetom. Posebno nam je iskustvo kušati vina s drugima koji nemaju isti ukus kao mi. Svatko izabere svog favorita, iako je to u ovakvim vinarijama jako težak posao.kako izabrati najbolje od najboljeg? Dok sam pisala ovaj tekst pitala sam Alena, onako na blef, bez uvoda: Što bi ti rekao za Deklić vinariju? Brzo je odgovorio: “Pa tamo sam se osjećao baš dobro!”. Meni je to bilo posebno slatko, jer doista i kada nam se dogodi da zaboravimo koja smo vina kušali ( a njihov chardonnay teško da ću zaboraviti), kad zaboravimo na brojke hektara ili godišnje proizvodnje nikad ne zaboravljamo kako smo se negdje osjećali. Osjećaj ugode i dobrodošlice u prekrasno uređenom ambijentu kušaonice s lijepo vođenom degustacijom, dostatnom u broju informacija, nenametljivom a opet nimalo šturom je ono po što smo došli. Tako smo i slutili da će nam biti kod Deklića. Ovaj checked koji smo sada napravili je zapravo samo reminder da se tamo moramo vratiti, tako da će nam Deklići opet postati onaj razlog zašto trebamo uskoro opet put Terra magica.
