Može li se? Što? Dovesti ljude u naš vivodinski vinski kraj u Karlovačkoj županiji na dva dana? Mogu li se tada i popuniti smještajni kapaciteti, mogu li se prodati stotine butelja vina?
Može se….. Kako?
Vivodina Wine & Walk , zbilo se to 17. i 18. travnja….
Tek nakon dva mjeseca i s potpunim odmakom mogu pričati o dojmovima, i oni su i dalje na samom vrhuncu, ozarimo se kad se spomene taj vikend. Šogorica je htjela 17.4. proslaviti svoj rođendan na način da nam kupi karte, nadajući se odličnom provodu s nama, ekipom H2O, već stalnim wine and walk šetačima. U ovakve smo se manifestacije zaljubili kroz Istria Wine and Walk što u svibnju, što u rujnu (ove godine u Brtoniglu nismo mogli nikako stići).
No, kotizacije su za subotu planule u roku od sat vremena, pa se organizator potrudio osigurati i nedjelju. To jutro kiša je ljevala u Zagrebu toliko da smo htjeli platiti da ne idemo. Ali nema otkazivanja. Taksistu naravno dan ranije nismo rekli gdje idemo, jer sumnjam da bi nas unatoč prijateljstvu vozio tako dugo i tako daleko, po šumama, gorama, zavojima, i onda se još i vratiti po nas…
8 vinarija u 6 sati činilo se kao piece of cake za nas iskusnjare i bilo je u smislu walk-a. U smislu wine-a, hm…
Vinari Darko Vrbanek, Lešćanec, Guštin, Ferko, Mirko Vrbanek, Frlan, Josip Vrbanek, Viktorivski, Šoštar i Pećaver pobrinuli su se da na postajama kušamo njihova najbolja vina i otkrili su nam tajne tog divnog kraja. Vinari su nas počastili i delicijama kraja, narescima pod 45 stupnjeva i ukusnim štrudlicama, kolačima, roštiljem koji se topio u ustima i znate što? Svi smo bili sretni. Vinari su nas sa smiješkom dočekivali i s tugom nas puštali od sebe, no na zadnjoj postaji su ponovno nas došli pozdraviti. Ekipa je bas kao i svaki put na ovim manifestacijma raspjevana, sretna, nema žalbi, nema bolova u leđima niti priče o besparici, politici ili virusima. Posebno nas se dojmio krajolik, šetnja uz Kupu, samu granicu jer nam je kraj ( osim obližnjeg Kamanja) sve do sada bio nepoznat. Posebnost kontinentalnog turizma je to što se oni svojski moraju potruditi da im netko dođe, nema kod njih slučajnih dolazaka, baš svakom gostu moraju dati sebe. A ovi su to dali. Pohvale i organizatorima na izboru, odličnom ruksaku i svim rekvizitima poput sunčanih, kabanice, čaše, vodičima , posebno našem Tinu koji su osiguravali da se grupe ne preklapaju. Snimili smo super fotke, prošetali krajem, najeli se delicija, popili krasna vina, zapjevali, upoznali drage ljude, a scene poput padanja u grmlje ili nespretnih koraka onih koji “su pili na prazan želudac” su ostale samo u našim uspomenama. Savjetujem vam da pratite ovakve manifestacije, i priuštite ih si barem jednom. Takvo zajedništvo s nepoznatim ljudima, par sati razbibrige i čiste uživancije u predivnom krajoliku uz sjajna vina ne može se bilo gdje…. Ali može se u Vivodini. 
8 vinarija u 6 sati činilo se kao piece of cake za nas iskusnjare i bilo je u smislu walk-a. U smislu wine-a, hm… Vinari Darko Vrbanek, Lešćanec, Guštin, Ferko, Mirko Vrbanek, Frlan, Josip Vrbanek, Viktorivski, Šoštar i Pećaver pobrinuli su se da na postajama kušamo njihova najbolja vina i otkrili su nam tajne tog divnog kraja. Vinari su nas počastili i delicijama kraja, narescima pod 45 stupnjeva i ukusnim štrudlicama, kolačima, roštiljem koji se topio u ustima i znate što? Svi smo bili sretni. Vinari su nas sa smiješkom dočekivali i s tugom nas puštali od sebe, no na zadnjoj postaji su ponovno nas došli pozdraviti. Ekipa je bas kao i svaki put na ovim manifestacijma raspjevana, sretna, nema žalbi, nema bolova u leđima niti priče o besparici, politici ili virusima. Posebno nas se dojmio krajolik, šetnja uz Kupu, samu granicu jer nam je kraj ( osim obližnjeg Kamanja) sve do sada bio nepoznat. Posebnost kontinentalnog turizma je to što se oni svojski moraju potruditi da im netko dođe, nema kod njih slučajnih dolazaka, baš svakom gostu moraju dati sebe. A ovi su to dali. Pohvale i organizatorima na izboru, odličnom ruksaku i svim rekvizitima poput sunčanih, kabanice, čaše, vodičima , posebno našem Tinu koji su osiguravali da se grupe ne preklapaju. Snimili smo super fotke, prošetali krajem, najeli se delicija, popili krasna vina, zapjevali, upoznali drage ljude, a scene poput padanja u grmlje ili nespretnih koraka onih koji “su pili na prazan želudac” su ostale samo u našim uspomenama. Savjetujem vam da pratite ovakve manifestacije, i priuštite ih si barem jednom. Takvo zajedništvo s nepoznatim ljudima, par sati razbibrige i čiste uživancije u predivnom krajoliku uz sjajna vina ne može se bilo gdje…. Ali može se u Vivodini. 
