Znate što vam treba na kraju tipičnog radnog dana, u našem slučaju,radnog i napornog četvrtka? Sve samo ne tipično
, ali mora biti dobroooooooo!!! 
, ali mora biti dobroooooooo!!! Baš to netipično, a dobrooooo dobili smo jer smo posjetili vinariju Dobra Berba, sve samo ne tipična, a dobraaaa!!!!
Na obroncima Svete Jane, ispred kamenog, posebnog zdanja nekadašnje zadruge vinara stajao je ponosno Saša Štula i kroz riječ dvije sam vidjela da će ovo biti dobroooo popodne jer njegov osmijeh, stisak ruke i osjećaj dobrodošlice se ne može odglumiti.
Zaludila nas je odmah veličanstvenost tog zdanja izvana, a iznutra još više dok je Andreja oduševila prikolica ispred vinarije, baš poput njegove igračke ali puuuno veća i skuplja 
. Ovo je još samo jedna crtica na našim vinskim cestama koja pobija tvrdnju nekih “ma svaki vinski podrum je isti, vidio sam jednu pa kao da sam ih vidio sto”. Svaka vinarija ima svoju priču, ma ni cigle nisu iste nigdje:
U donjem dijelu kao da je konzervirana povijest koja malo po malo, nipošto brzo, pušta budućnost k sebi. Ogromne bačve, raznih dimenzija i materijala kao da su spomenici kulture, no u njima se njeguje nešto posve drugo – vino- i ne samo vino našeg domaćina, inače dipl ing. agronomije i licenciranog ocjenjivača vina na Zavodu za vinarstvo, već i vina drugih vinara koje Saša onda puni nakon primjerene pripreme i odškolovavanja. Donji dio vinarije mračniji je i hladniji, tamnih tonova i vlažnijeg poda i ne odaje što se nalazi na katu do kojeg vode stepenice kao u nekom hramu. Razgovor je naravno krenuo čim smo se osvježili pjenušcem Piena jer na Svetoj Jani pie se piena…. Jako zgodan slogan, lijep logo, i fantastični mjehurići. Da, nije tipično da se charmat metodom radi ovako nešto dobro, što nam nalikuje na prosecco, ali nevjerojatno da sam u taj čas osjetila onaj osjećaj kao u Veroni pred dvije godine, kada smo sklonivši se sa sunca ušli u krasan talijanski winebar, jeli mortadelu i pili prosecco točen iz magnum boce. Prepričavajući taj doživljaj, jer vino je doživljaj ako ga piješ kao mi, u Saši sam isto tako pretpostavljam probudila sjećanje na sjever Italije, gdje je mjesece proveo educirajući se tako da sam za poklon doma dobila Magnum piene, baš litraža koja nama treba za obiteljski ručak 
, pa ćemo i mi u skladu s njihovom uzrečicom moći reći:”Tu se pie Piena….” Probajte, osvježite se, nećete pogriješiti, samo ćete se uveseliti. Mjehurići čuda čine. Razgovor smo nastavili na katu gdje se nalazi moderno uređena sala zamišljena kao dnevni boravak s kuhinjom. Tamo se može održati fine dininig, kakva kulinarska radionica, jer Saša i njegovi vole i znaju piti i jesti. Možda i jeste koji od sretnika iz Sašinog malog kruga velikih ljudi koji su tamo imali partye il oni sretnici koji su nedavno team building pretvorili u vino i hrana večer, no ako niste možete postati Sašini gosti, doći na degustaciju, a ako volite putovanja, hranu i vino ostavite si dovoljno vremena jer ćete naći savršenog, pametnog i zanimljivog sugovornika. Andreja je impresionirala degustacijska plata sa namirnicama dok smo mi u prostoriji do slušali o počecima, posebno o spektakulrnom zinskom kuhanom vinu kojim je u tom segmentu visoko dignuo ljestvicu na adventima u Zagrebu, Beču, i dalje. Nisam sklona kuhanom vinu, no vrijeme je za promjene pa i toplom vinu treba dati priliku. Ja bi uvijek birala Pienu taman i na minusu, no dat ću priliku i tako se utopiti u masu oduševljenika ovim priznatim proizvodom. Osobno, veseli me podizanje ljestvice u kvaliteti vina, kao što bi i druge trebalo veseliti da vam neće podvaliti u kuhanom vinu nešto što izgleda kao da su se čistile stare podrumske zalihe, baš kao što me osobno veseli što će se u hotelskoj industriji naći kvalitetnija vina jer sada znamo tko to radi. Moram priznati nismo se do sada sreli s tako atipičnim vinarom kojemu je hotelska industrija, zimsko kuhano vino i mobilna usluga punjenja startna pozicija. Saša je pun planova od gradnje terase, kušaonice s radnim vremenom, tematskih večeri ali priznaje i da kao Baltazar uživa u dijelu vinarije koji je njegova igraonica, gdje on stvara nešto novo, eksperimentira, isprobava, planira sam ili u suradnji s suradnicima ili drugim vinarima. Osim Piene, kreirane od autohtonih sorti kraja, oduševili smo se kupažama koje jasno daju do znanja što je unutra pa je lako osjetiti i graševinu i sauvignon ali i crnim vinom. Joj oduševljenje je raslo sa svakom čašom i nismo očekivali takvo što, ali i par sati nam je bilo malo za sve što smo mi njemu htjeli reći i što je on nama htio reći. Uskoro se opet družimo sa Sašom jer on uspijeva biti i predan muž, otac, enolog, vinar, prijatelj, profesionalac. Sve samo ne tipičan vinar u sve samo ne tipičnoj vinariji ali mi smo se očekivano i tipično dobro proveli. Sad je vrijeme na Vas, ajde u Sv Janu jer se tamo pie…..
. Ovo je još samo jedna crtica na našim vinskim cestama koja pobija tvrdnju nekih “ma svaki vinski podrum je isti, vidio sam jednu pa kao da sam ih vidio sto”. Svaka vinarija ima svoju priču, ma ni cigle nisu iste nigdje: U donjem dijelu kao da je konzervirana povijest koja malo po malo, nipošto brzo, pušta budućnost k sebi. Ogromne bačve, raznih dimenzija i materijala kao da su spomenici kulture, no u njima se njeguje nešto posve drugo – vino- i ne samo vino našeg domaćina, inače dipl ing. agronomije i licenciranog ocjenjivača vina na Zavodu za vinarstvo, već i vina drugih vinara koje Saša onda puni nakon primjerene pripreme i odškolovavanja. Donji dio vinarije mračniji je i hladniji, tamnih tonova i vlažnijeg poda i ne odaje što se nalazi na katu do kojeg vode stepenice kao u nekom hramu. Razgovor je naravno krenuo čim smo se osvježili pjenušcem Piena jer na Svetoj Jani pie se piena…. Jako zgodan slogan, lijep logo, i fantastični mjehurići. Da, nije tipično da se charmat metodom radi ovako nešto dobro, što nam nalikuje na prosecco, ali nevjerojatno da sam u taj čas osjetila onaj osjećaj kao u Veroni pred dvije godine, kada smo sklonivši se sa sunca ušli u krasan talijanski winebar, jeli mortadelu i pili prosecco točen iz magnum boce. Prepričavajući taj doživljaj, jer vino je doživljaj ako ga piješ kao mi, u Saši sam isto tako pretpostavljam probudila sjećanje na sjever Italije, gdje je mjesece proveo educirajući se tako da sam za poklon doma dobila Magnum piene, baš litraža koja nama treba za obiteljski ručak , pa ćemo i mi u skladu s njihovom uzrečicom moći reći:”Tu se pie Piena….” Probajte, osvježite se, nećete pogriješiti, samo ćete se uveseliti. Mjehurići čuda čine. Razgovor smo nastavili na katu gdje se nalazi moderno uređena sala zamišljena kao dnevni boravak s kuhinjom. Tamo se može održati fine dininig, kakva kulinarska radionica, jer Saša i njegovi vole i znaju piti i jesti. Možda i jeste koji od sretnika iz Sašinog malog kruga velikih ljudi koji su tamo imali partye il oni sretnici koji su nedavno team building pretvorili u vino i hrana večer, no ako niste možete postati Sašini gosti, doći na degustaciju, a ako volite putovanja, hranu i vino ostavite si dovoljno vremena jer ćete naći savršenog, pametnog i zanimljivog sugovornika. Andreja je impresionirala degustacijska plata sa namirnicama dok smo mi u prostoriji do slušali o počecima, posebno o spektakulrnom zinskom kuhanom vinu kojim je u tom segmentu visoko dignuo ljestvicu na adventima u Zagrebu, Beču, i dalje. Nisam sklona kuhanom vinu, no vrijeme je za promjene pa i toplom vinu treba dati priliku. Ja bi uvijek birala Pienu taman i na minusu, no dat ću priliku i tako se utopiti u masu oduševljenika ovim priznatim proizvodom. Osobno, veseli me podizanje ljestvice u kvaliteti vina, kao što bi i druge trebalo veseliti da vam neće podvaliti u kuhanom vinu nešto što izgleda kao da su se čistile stare podrumske zalihe, baš kao što me osobno veseli što će se u hotelskoj industriji naći kvalitetnija vina jer sada znamo tko to radi. Moram priznati nismo se do sada sreli s tako atipičnim vinarom kojemu je hotelska industrija, zimsko kuhano vino i mobilna usluga punjenja startna pozicija. Saša je pun planova od gradnje terase, kušaonice s radnim vremenom, tematskih večeri ali priznaje i da kao Baltazar uživa u dijelu vinarije koji je njegova igraonica, gdje on stvara nešto novo, eksperimentira, isprobava, planira sam ili u suradnji s suradnicima ili drugim vinarima. Osim Piene, kreirane od autohtonih sorti kraja, oduševili smo se kupažama koje jasno daju do znanja što je unutra pa je lako osjetiti i graševinu i sauvignon ali i crnim vinom. Joj oduševljenje je raslo sa svakom čašom i nismo očekivali takvo što, ali i par sati nam je bilo malo za sve što smo mi njemu htjeli reći i što je on nama htio reći. Uskoro se opet družimo sa Sašom jer on uspijeva biti i predan muž, otac, enolog, vinar, prijatelj, profesionalac. Sve samo ne tipičan vinar u sve samo ne tipičnoj vinariji ali mi smo se očekivano i tipično dobro proveli. Sad je vrijeme na Vas, ajde u Sv Janu jer se tamo pie…..
