Dođi na Hvar, ispričat ću vam priču. Tako je otprilike glasila neizgovorena rečenica moje sestrične Romane kojom nas je pozvala na Hvar. Brojne srijede proveli smo u Zagrebu uz razna vina i sireve, planirajući dolazak Moćne gomilice na Hvar, u Stari Grad s planom za još kakvo misto u okolici.. Ali gdje će nas odvesti na priču i pričanje, a da nije ribanje i ribarsko prigovaranje nismo slutili. Zato se dogodio WOW efekt.
Uvod u degustaciju bila je šetnja po Tvrdalju, u Stari Grad na Hvaru (gdje smo na Trgu noć prije fantastično večerali u Restaurant “Kod barba Luke” dok se Andrej satima bezbrižno bosonog igrao s balonom), dvorcu Petra Hektorovića koji se jednostavnošću gradnje približava savršenstvu i gdje smo pozdravili ciple u ribnjaku i prošetali vrtom. Uronili smo u hvarske priče, no kada je vrata svog podruma otvorio Ivo Duboković iz Duboković Wines i uveo nas u mračni podrum obasjan samo svjetlima svijeća, znali smo da smo blizu uživanju u hvarskim pričama. Sam ulaz u podrum činio mi se kao kakav performans, nikad doživljen i na tren sam pomislila jesmo li na pravom mjestu ili što će se sada dogoditi. Wow efektu svakako je pridonijela staklena demižonka koja lagano obasjana zorno prikazuje nastajanje “orange vina”, Alenovih ljubimaca pa je sasvim logično par fotki okinuto već na samom ulazu. Onaj prvi dojam dal’ smo na pravom mjestu ubrzo je izbrisan kad smo vidjeli stol na kojem su poredane brojne čaše, pripremljeni neutralizatori okusa, koji služi kao svojevrsna katedra tom vinskom beskompromisnom majstoru. I da nije rekao da je profesor, pogodili bi. Ivo Duboković ponosno je stajao uz stol, prezentirajući nam svoje vinske uratke po svom isplaniranom ritmu kojeg je jedino remetilo naše traženje “još jednog kušanja nekog favorita”. Jasno se vidi da degustacija ima glavu i rep, početak i kraj, a da su naša pitanja i više nego dobrodošla jer kad vinar nema dobrog sugovornika ili nezainteresiranog mislim da mu je kao savršenom bendu na koncertu gdje publika ne želi plesati. 
Saznali smo i zašto smo odvedeni u taj podrum, i zašto to preporučamo sad svakom tko je na Hvaru….zato što vina pričaju priče i što se toliko toga može saznati ispijajući vina u podrumu kod tog vinara, kao i čitajući etikete na istima. No skretanje pozornosti na etikete teško se može ostvariti u kakvom marketu ili diskontu. Zato je odlazak kod vinara nama najbolja stanica na našim vinskim cestama. Kušajući bijela-narančasta vina ili orange u kojima Alen posebno uživa, Moja B (bogdanjuša), Moja M (maraština) i moj Otok (maraština, parč, kuć, bogdanjuša) saznali smo da Hvar nudi dobre, bijele sorte a njihova izvedba pod maestrom Ivom Dubokovićem maestralna je, vraća vjeru svim onima koji ne vjeruju u dalmatinska dobra bijela vina, ostavlja dovoljno prostora za buduća poigravanja maceracijama i odležavanjima a pitkošću i upravo odabirom da se od njih stvaraju velika vina Ivo odaje počast obitelji, posebno ocu koji mu je ostavio sjajne uvjete, prostor, vinograde, znanje da može guštati i raditi to što radi. Znanje, tapšanje po ramenu, savjete i poticaje dobio je od svog rođaka, velikog g. Ivana Barbića, Master of Winea čije ime uz oca sam vinar odmah spomene a koji je iz “koautor” Medvida. Pričao nam je i o N11, samotoku plavca malog s pješčani terasa otoka Hvara i autohtone drnekuše s najvišeg vinograda u RH od 530 m n.v..Uz blagi odsjaj svijeća na čijoj smo svjetlosti kao pravi vinski znalci gledali boju, bistroću i vinske suze pričane su nam priče, meni posebno zanimljive o položajima vinograda, njihovoj rasprotranjenosti po otoku, ponekih vrlo blizu moru a ponekih daleko u brdima, na, prostom oku, teško vidljivim kosinama. Do tada smo poznavali samo 2718 sati sunca u boci, Dubokovićev plavac mali koji označava broj sunčanih sati koji obasjavaju hvarske vinograde tijekom godine. No, kada je natočeno sljedeće, plavac mali naziva Prije 6009 godina tada su sva osjetila proradila, sve pregrade otvorene i bez treptaja i danas bi ga znali prepoznati. Nema sumnje da nam je ovo vino jedno od najljepših, a 6009 godina prije nego je nastalo ovo vino naslikana je lađa u Grapčevoj spilji na Hvaru, i baš ta priča koja je prezentirana i na etiketi iste olakšava posao prezentatorima vina, što i sam Ivo ističe a opet tebi kao kušaču ostavlja neizbrisivu priču u pamćenju. Prije desertnih vina Don Petar, od plavca, i Prvi poljubac od bijelih sorata ispili smo gutljaje Medvida i Medvjedice, profinjena, ozbiljna vina s jako dugim vremenom starenja, nastalih iz grožđa iz vinograda iznad spilje u kojoj je obitavala mediteranska medvjedica.
Svako vino priča svoju priču, a svi pričaju o Hvaru. Svaka rečenica našeg domaćina Ive Dubokovića dojmljiva je iako on nema namjeru niti želju svidjeti se svakom i nema potrebu raditi kompromise, što se i vidi. Tako je naizgled nesavršenost ispala savršena, tako je moćna gomilica dobila priču. Moja teta kada je davne 1981.došla na Hvar, u Stari Grad i ostala, nije imala što primiti, nije joj Otok puno davao niti obećavao, pokazao joj je surovost, nesavršenost i ljepotu, dubinu u koju treba zaroniti i koja je ostavljena za istraživanje samo dovoljno hrabrima, nije Otok obećavao turizam niti mondeno sjedište ali opet načeo ju je zbog nečeg da je ostala. Tu tetinu sudbinu, naša pitanja što je to tamo na Hvaru sam htjela doživjeti i osjetiti. I jesam, posjetom vinariji Ive Dubokovića u Općina Jelsa Online i kušajući njegova vina i slušajući njegove vinske priče. 
