“Danas je naše vrijeme, sutra pripada njemu” kaže Rajko Cmrečnjak, iz Vina Cmrečnjak , o sinu Marku. Osvojio nas je taj citat jer toliko toga sadrži u tih par riječi, sadrži snažnu sadašnjost i vjeru u sina i njegovu viziju budućnosti vinarije, sadrži duboko poštovanje i povjerenje, zrcalo je zajedništva u odlukama i pravljenju tih sjajnih međimurskih kapljica. Ima li što ljepše nego kad iskusni vinar može reći o svom sinu nešto poput ovog? Osjećamo kako ga tapša po leđima i ohrabruje.
Mi smo baš htjeli za Urbanovo doći u tu vinariju, i strateški smo to smislili dan nakon lude i duge zabave večer prije, jer nam se Marko Cmrečnjak taj dan doista posvetio i približio nam cjelokupnu lepezu vina a pritom ne zakidajući za pažnju ni ostale brojne posjetitelje, no nama Zagrepčanima i onima iz Rijeke stol do nas dao je puno više od očekivanog, možda jer smo putnici i turisti u Međimurje na jedan dan. Kušanje smo započeli perlama Polarisa, preko sjajnog znaka za Međimurje, svježeg Pušipela do meni najdražeg, voćnog, pitkog Sauvignona. Pinot sivi je vječni Alenov odabir, posebno iz ove vinarije, no kada je u čašu stigao Pušipel x2 onda Alen više nije imao dvojbe oko odabira. Nismo odoljeli niti čaši Rajnskog rizlinga, koji je stigao kao Markov odgovor na sestrino pitanje “što on najviše voli piti?”. Uvijek volimo pitati tako slatka osobna pitanja pa nas je zanimalo zašto vinari kad se nađu u društvu uvijek piju rizling, kako oni s Plešivica tako i ovi iz Međimurja. Odgovor leži u tome da je rizling svojevrsni pečat vinara, pa si gledaju tko ga je bolji napravio, kao ono “znaš s kim imaš posla kad probaš njegov rizling”. Uf, Cmrečnjakov je idealan , šećer i kiseline su u tako skladnom odnosu kao i Marko u svojoj profesionalnosti i objektivnosti spram šarma i neposrednosti. Nisam se mogla ja načuditi ljepoti pogleda na vinograde, ugodnom ambijentu, zanimljivim detaljima, prekrasno uređenom degustacijskom salom, pa salom “starijeg štiha” a kad smo krenuli u obilazak podruma mislili smo da ćemo tražiti smještaj. Rekla bi moja mama vi iz melodije u melodiju. Iz jednog podruma u drugi a ne zna se koji je ljepši . Usput smo se divili klupici s nekog egzotičnog otočja, pa velikoj bačvi koja je velika kao apartman, te oldtajmeru Rajkovog godišta. Marko je na tren Alenu predao ogromni ključ od podruma i učinio ga tako čuvarem Cmrečnjakovog podruma.
Baš taj veliki ključ poput onog koji u bajci otključava ulazna vrata dvoraca i tornjeva, tako i ovaj otključava podrum gdje se čuvaju pjenušci. Marko nas je zaintrigirao i povijesnoj priči o Mađerki. Nisam znala da je riječ o mađarskoj balerini koja je zbog ljubavi došla u Međimurje i po kojoj je ime dobila najspektakularnija lokacija u Međimurju- Mađerkin breg. Njoj u čast Cmrečnjakovi su posebnu seriju Pušipela nazvali Mađerka sa divnom etiketom i okusom baš kao kretnja balerine, glatko, u balansu, višeg alkohola, kremozno i dugotrajno. Zavidni položaji Mađerkinog brega kupljeni su 2014.,a prva berba je bila 2017. Za nagrade i priznanja ove vinarije, njih 500 tinjak nemamo prostora ni vremena ali nema tog natjecanja gdje nisu dobili kakvo odličje, i gdje nisu dobri, bolji i najbolji, štoviše šampioni. Ono za što bi svakako trebali nagradu je izuzetna pristupačnost, otvorenost, raspoloživost za nepoznatog gosta i onog stalnog, jednostavnost u ponašanju, skromnost i nasmijano lice. Da, mislim da ni njihov pjenušac ne bi bio tako dobar kao što jest, da Cmrečnjaki nisu tako razigrani, iskreni, vrijedni i ustrajni. Otvarao je Marko osobno boce pred nama i o svakom pričao priču, a svako sljedeće sve nas je više ostavljalo bez teksta. Smiješna je scena bila i potpuno instinktivna i iskrena kad je g. Časlav Matijević, stol do nas rekao: e pa ovo ništa do sada nije zaj…o!!!
I istina sve je bilo savršeno.
Rado pijemo vina Međimurja, pušipel kao pečat tog kraja i sauvignon, naš najdraži, no sada će kupljena vina imati još jedan osjećaj više. Sada znamo više o njima, kušali smo ih u društvu predivnog nasmijanog mladog čovjeka i zbog tog iskustva i samo vino vrijedi više. 
