Dugo smo sanjali Champagnu, posebno u 2020. godini kada nam se uslijed pandemije korona virusom činilo da nikad više nećemo putovati i beskrajno smo bili zahvalni što smo 2019. godinu proveli putujući u nekoliko zemalja (Andrej je u prvoj godini života nogom stupio u 11 država).
2021. već je otvarala vrata ka svijetu i počeli smo planirati put u Francusku tako da ćemo prvu noć prenoćiti u Nurnbergu, sljedeće tri u Trieru i tako upoznati dolinu Mosela i onda tri dana u Champagni. Nismo ni mislili da će nam Mosel toliko oplemeniti put da nam je na čas i Champagna pala u drugi plan.
Nigdje nema toliko beskrajnih vinograda kao tamo i nigdje jesen ne crta takve akvarele u vinogradima kao tamo, u dolini Mosela.
Krenimo s Nürnberg, Germany. Sjajan nam je bio i po noći, gradske zidine, gradski dvorac, gotička katedrala i fontana, predivne fasade kuća i odlična atmosfera iako još nije bilo vrijeme Božića, a ovaj grad je nadaleko poznat po božićnoj tržnici. Kako je to ipak grad igračaka Andreja smo odveli u Playmobile Funpark Nuremburg gdje je mogao vidjeti lego likove i veće od njega, igrati se i šetati krasnim dječjim parkom, a i mi smo na tren zaboravili šokove toga dana kad smo se morali korona putovnicama prijavljivati u sustav Njemačke jer je naša zemlja bila u crvenom i prijetila nam je izolacija od 14 dana ako ne poštujemo sve od reda. Nismo dali dovoljno prostora Nurnbergu, tom drugom po veličini gradu Bavarske iza Munchena, ali vjerujemo da je čaroban i da ga ljudi mogu pamtiti po mnogim lijepim stvarima, a ne po suđenju nacistima. Mi ga pamtimo kao krasan grad u svom noćnom izdanju i odlične kobasice u obližnjoj pivnici.
Ono što je uslijedilo bio je Trier, Germany, predivan gradić, najstariji njemački grad i naš lijepi apartman. Kilometri koji su nas dijelili do njega bili su ispunjeni vizurama vinograda, nigdje ljepše nismo vidjeli da je jesen prošarala vinograde, crvena, zelena, žuta, smeđa, roza boja poigrale su se ovdje na najljepši mogući način. Vinogradi se dižu na svim brdima koje vidimo i idu skroz do gradova, mjesta.Njemačka organiziranost, urednost i marljivost kad se preslika u vinograd izgleda još ljepše jer je životna i živa. Ne znam ima li riječi koje mogu dočarati to što smo gledali putem i čemu smo se divili narednim danima. Rezervirali smo vinarije koje smo htjeli i koje smo dobili na preporuku od našeg prijatelja koji fascinantno puno zna o vinima, Vedrana Vereša. Nigdje nije bilo da smo mogli banuti jer je trebala uploadana korona pass, ime i prezime, no sve su naplaćivale degustaciju 8 vina po 20 eura.
Onda kad smo prošli jednu takvu, i dobili i više od 8 uzoraka, kad su cijenu degustacije uračunali u kartone kupljenih vina onda zaista možemo reći da nije nimalo u redu naplaćivati ikome 300 i više kuna za tri čaše vina i dvije fete pršuta, pa taman da je od zlata. I ovdje su vinogradi strmi, i strmiji nego li na našim otocima, i ovdje se sve bere ručno, i ovdje je eko proizvodnja i ovdje se ljudi svake godine bore za dobre kapljice.
Prva u nizu vinarija bila je Weingut Forstmeister-Geltz Zilliken, Saarburg. Gostoljubiva domaćica prezentirala je rizling u toliko varijanti da smo se teško mogli odlučiti koje je bolje. Prepoznatljive butelje rizlinga na stolu otvarale su se redom i otkrivale nam tajne te sorte (riesling trocken, alte reben, Butterfly, kabinett samo su neka koja pamtimo). Dojmila nas se okolica u kojoj je smještena ova vinarija, jedna od brojnih i dojmilo nas se kako vole taj rizling, neobičan ljubavni pristup toj sorti i nama je otvorio srce. Posrećilo se i nama lijepo vrijeme, ali i njima sunčano vrijeme za berbu, iako su ih te godine pogodile poplave i naravno posljedice korone.
Jesen je šarala vinogradima, a mi smo nastavili putovanje tako da smo uzeli vožnju brodom kako bi se s riječne strane divili nepreglednim strmim vinogradima, strmim padinama, bez ijedne slobodne parcele koje doista sežu do samog centra grada/sela/mjesta. Nevjerojatno! Ne treba vam nijedan filter da bi ukrasili sliku, već bi korištenje ijednog poznatog filtera narušilo tu prirodnu ljepotu.
Sljedeća vinarija bila je ona je čija vina možete kupiti i kod nas, koja se toče već na raznim radionicama i poznata su, Weingut Markus Molitor. No, ne znam da li vam je poznato da je on u vinsku priču krenuo ne s tatom, djedom i pradjedom već sam… Kao fanatični 18 ili 20 godišnjak, bez pozadine, samo pun ljubavi i strasti za vinom koje je pretočio u cca 120 ha vinograda koji se poput zelene lave slijevaju niz moselska brda.
I mi smo ga vidjeli, samo nije bio s nama na degustaciji već na viličaru jer je vrijeme berbe bilo, a domaćica nam je rekla da on u vrijeme berbe spava svega par sati, do tri sata i kreće raditi. Sama vinarija je divno kameno zdanje, sa hodnikom kao u najelegantnijem hotelu i degustacijskom salom kao na kakvom kraljevskom dvoru. Sve je u ovoj vinariji idilično, kako rizling tako i sok od grožda ali… ali… Weissburgunder…. E to je tek ljubav na prvi pogled. Sjećam se momenta sreće, kad smo bili bez maski na licu, Andrej je crtao i pio sok, mi smo degustirali i komentirali vina, ispunjavajući papir ispod naših čaša sa dojmovima, bio je osjećaj da je sve kao prije i da će i pandemija nestati…Markus Molitor vina i nama prenesena filozofija je nešto što nikog ne može ostaviti ravnodušnim, kad se vidi što je čovjek postigao, a krenuo je… Od početka. Naravno, tako i svatko od nas, od početka. Svoje zaposlenike ne doživljava zaposlenicima već ravnopravnim igračima, poput obitelji gdje je svatko zadužen za svoj segment. Da gospođa nije bila s nama u sali, bila bi uključena u koji dio berbe, no kako smo rezervirali ona je nama bila potpuno predana, nije žurila već je dala sve od sebe da nas upozna i da mi upoznamo Markus Molitor vina. Nakon sale, degustaciju smo nastavili kušajući grožđe koje je taman stiglo iz vinograda. Potpuno nas je obuzela ova vinarija.
Uslijedila je kao svojevrsni mix male butik vinarije i stare obiteljske priče, Weingut Peter Lauer. Iznimno čista degustacijska sala manjih dimenzija gdje smo bili na velikoj udaljenosti od domaćice na prvu nije djelovala toliko prijateljski. Maske na licima koje smo skidali pri kušanju su tek dale mogućnost da se bolje upoznamo, razumijemo i nasmijemo jedni drugima. E onda je krenula priča i degustacija iznimnih rizlinga pjenušavih i mirnih, no i priča o njihovim vinogradima i klimi gdje se nalaze. Naime vinogradi su im na iznimnim strminama, svi su viši od 350 metara nadmorske visine, svježih noći i puno vjetra ali i loza koje sežu do 20 metara dubine i tako si osigurava dovoljno vode i vlage. Koliko su ponosni na činjenicu tla i sastava tla svjedoči činjenica da baš svi vinari ovog kraja u prozirnim vazama čuvaju kamenje, dio tla koje onda prezentiraju uz pojedino vino. Vrlo upečatljivo i zanimljivo.
Izlazivši iz vinarije htjeli smo se jos malo diviti pogledima i vinogradima pa smo na blef otišli pred vinariju Van Volxem Weingut & Vinothek, nevjerojatno lijepo zdanje, ali ne toliko hvaljeno kao neke talijanske arhitektonske inačice iako im bez problema može parirati. No, svaka regija nosi svoje. Ako ste zaljubljeniji u kontinentalniji dio i ne možete odoliti vizurama baš svakog centimentra ispunjenog vinogradima onda je dolina Mosela siguran odabir. Ova vinarija nije ničim dala naslutiti da radi, no kada smo ugledali našeg domaćina i on je bio sretan što vidi goste. Pokazivao nam je odmah kako vinarija, perivoj, terase, izgledaju za vrijeme vjenčanja, fešti, skupnih degustacija kao da se napola ispričava što eto nema nikoga. A nama je pasalo, biti jedini. Tako smo mogli šetati spektaluranim podrumom, o svakom vinu, krenuvši od pjenušca pa do rizlinga i onda do fantastičnog weissburgundera čuti ama baš svaku crticu. Pored klasičnih pitanja o alkoholima, zanimalo nas je vrijeme berbe, položaj vinograda, razlika u etiketama, na nekima je samo dva slova v, dok su druge posve drugačije. Nije da smo zapamtili sve odgovore, ali vjerujte znamo i zatvorenih očiju nacrtati cijeli interijer i točno znamo prizvati osjećaj kako smo se tamo taj dan osjećali. Na slici u albumu vidjet ćete položaj berača u vinogradu u odnosu na rijeku pa će vam biti jasnija slika o kojim je strminama riječ. Ova je pak vinarija moderna, spremna za 2029. a kamoli ne za berbu 2021.
Posljednja vinarija u našem Trieru bila je jedna mala obiteljska priča Dominikaner-Weingut C. von Nell-Breuning do koje smo išli njihovim prijevozom iz grada, kao i drugi neki ljudi, kao na nekom hipi izletu. Bilo je vrlo zgodno iskustvo, drugačije za kraj. Tamo smo se u društvu zanimljivog para iz Nizozemske počastili finim pjenušcem/sektom, zanimljivim rieslingom i vrlo dobrim dornfelderom.
Dolina Mosela nama je ostalo mjesto za koje bi, da nam netko želi platiti ako se spremimo za sat vremena, već za 20 minuta bili spremni za put, sjedili bi u autu, zavezanog pojasa i upaljenog auta. Samo da netko hoće… No ako i neće ovdje ćemo opet doći…
Nas je jos čekala Champagna, a imali smo već krcat auto vinima. Nismo se čak ni htjeli otisnuti iz tog grada i iz te doline. Ništa bez Triera na tom putovanju ne bi bilo toliko čarobno i sve zbog Triera i Mosela je bilo veličanstveno.
